-Piše: Milka Šćepanović
Da li poslednji podaci da je u Podgorici, u 2016. i 2017. godini, pristiglo 448 obavještenja o sumnji na nasilje u porodici i da je za sve njih urađena procjena rizika i određen voditelj slučaja može da nas ohrabri da kažemo da je statistika bolja nego prethodnih godina? Da li može da nas ohrabri činjenica da je u 2017. godini iz porodica u kojima se vrši nasilje u Podgorici i opštinama Golubovci i Tuzi izdvojeno 54 djece, kao i podatak da je za sedam takvih porodica pokrenut sudski postupak za ograničenje i lišenje roditeljskog prava? Je li to dokaz da Crna Gora ide pravim putem ka cilju - ulasku u Evropsku uniju?
Da li sebi treba da priznamo da je vrijeme da odgovornost ipak snosi čitavo društvo? Ono društvo koje posmatra nasilje nad ženama i djecom u svim njegovim pojavnostima i ne mari ili za to optužuje žene. Društvo koje za nasilje optužuje nasilnikovu majku i koje smatra primjerenim da pita šta još hoće te žene kad im je, eto, dato da glasaju, školuju se, rade, čak i da hodaju slobodno ulicom - pristojno obučene. Da nastavim, ono društvo koje ismijava ili ignoriše lingvistička nastojanja da se žene učine ravnopravnim u jeziku. Ono društva koje smatra da žene treba da budu srećne jer su, zaboga, neplaćene majke, čistačice, kuvarice u sopstvenom domu. Vi nastavite niz...
Zločini koji su postali svakodnevica u Crnoj Gori nameću pitanje koliko smo sigurni u državi u kojoj živimo?! Nasilje nad ženama i djecom ovdje je još uvijek tema o kojoj se nedovoljno ili nimalo ne govori, samo se opominje, a kad je riječ o ženama s invaliditetom - statistike i načini za njihovu zaštitu gotovo i da ne postoje.
O nasilju nad ženama nedovoljno se govori, a još manje se radi na njegovom suzbijanju. Kad slučaj nasilja dospije u medije, budemo zatrpani saopštenjima, medijskim gostovanjima psihologa, izjavama ministara, pa čak i političara koji žele da prikupe poene floskulama ,,kako su zabrinuti stanjem u zemlji i kako nešto treba mijenjati”. Svi se zgražavaju, osuđuju, traže kazne, odgovornost i ostavke, a kad se pozove na okupljanje pod motom ,,Stop nasilju” i kad na podgoričkom trgu vidimo nekoliko stotina ljudi, shvatimo da samo slušamo praznu priču, a ništa ne radimo da se takve stvari ubuduće ne dešavaju. Sva ta buka i haos traju, po pravilu, nekoliko dana, eventualno nedjelju i onda se sve stiša, po principu ,,bilo pa prošlo”. Nažalost, do sledećeg okidača, do sledećeg slučaja kada se kolo ponovo zavrti.
Jako me zabrinjava činjenica da, u međuvremenu, sve ono što zapravo predstavlja suštinski uzrok nasilja nesmetano nastavlja da se odvija pred našim očima i u našem najbližem ili širem okruženju. Pitam se koliko ćemo još da ćutimo, koliko ćemo da čekamo da se krug opet okrene, da potonemo još dublje i sačekamo još neku smrt nekog djeteta ili žene?!
Šta bi mogao da bude razlog za nasilničko ponašanje jednog muškarca? Šta bi ga to moglo natjerati da se iživljava nad sklupčanom partnerkom ili bračnom drugaricom koja rukama pokušava da zaštiti glavu? Šta ga to tjera da izgovara psovke i uvrede tako prirodno i spontano, kao da nikada u životu ništa drugo nije ni čuo? Šta natjera takvog čovjeka da preko takvog činjenja i nepoštovanja od sebe stvara lidera i heroja? Da li je heroj muškarac koji prebije ženu, da li je heroj onaj koji ubije dijete, da li je heroj onaj koji na sve to bezočno gleda bez trunke kajanja? Da li takve ljude treba da štitimo, da li pred takvim zločincima treba da budemo mirni i da čekamo ko je sledeći? Nažalost, živimo u takvom društvu da očigledno ni takve scene, ni tragični događaji ne mogu da nas natjeraju da svojom upornošću mijenjamo nešto u državi u kojoj živimo.
Brojna istraživanja pokazuju vezu između nasilničkog ponašanja u odraslom dobu s fizičkim nasiljem pretrpljenim u djetinjstvu. Vršnjačko nasilje je samo usputna stanica. Stanica koja od djeteta u pubertetu koje već vrši neko nasilje stvara odraslog nasilnika. Sve dok na ovaj način, kao društvo, ne budemo pristupili problemu nasilja mjere koje se preduzimaju, ali i one koje se najavljuju neće biti dovoljne. Moramo buduće generacije učiti da se stariji mora poštovati i da su majka, sestra i žena stub porodice, a da je muškarac zaštitnik tog stuba.
Dok god je dijete konstantno izloženo fizičkom ili bilo kom kažnjavanju u porodici, kao i psihološkom nasilju od svojih roditelja koji misle da ga time vaspitavaju, ono neće prestati da maltretira svoje vršnjake. Naći će nove žrtve u novom okruženju. Čak ni odgovornost roditelja, novčana, prekršajna, pa i krivična sigurno nije dovoljna. Problem se može riješiti samo sistemskim pristupom, promjenom obrazaca ponašanja i uvođenjem novih modela odnosa u porodici.
Sve što sam prethodno navela može se sažeti u rečenici koju sam proteklih nedjelja pročitala: ,,Kada komšija bije ženu, vi okrenete glavu, kada komšinica bije dijete, vi kažete nije moja briga. Kada djeca iz takvih porodica tuku vašu djecu, a ona ćute, to je zato što i vi ćutite pred nasiljem”.
Nema razloga da ćutimo pred bilo kojim oblikom nasilja, naročito kad je u pitanju nasilje nad djecom. Nema razloga da ne pokušamo da objasnimo da se dijete može drugačije vaspitavati i disciplinovati, a da batinama stvaramo nasilnika. Isto tako, ni država nema razloga da ne promijeni svoj pristup ovoj problematici i treba da se počne baviti uzrocima umjesto posledicama nasilja. Kakvo god bilo nasilje, verbalno, psihološko ili fizičko, razloga za ćutanje nema. A da bi se nasilju stalo na put, prvo oni koji predstavljaju državu na raznim nivoima treba da promijene svoje ponašanje, mišljenje i stavove. Dok se taj ambijent ne promijeni, uzalud izmjene zakona, zatvorske kazne i druge sankcije. Time će se nasilničko ponašanje samo na kratko zaustaviti, a manifestovaće se prvom sledećom prilikom.
Nasilje nad ženama je najčešće skriveno od javnosti. O njemu ne pričamo, njega se ne stidimo, ono je na naslovnicama novina, ali tek kad je prekasno za reagovanje.
Prezirem nasilje. Prezirem one koji nekoga maltretiraju, tuku, psihički se nad nekim iživljavaju i tako dokazuju svoju muškost. Prezirem i one majke koje se ne obaziru na dječji plač ili svoju djecu bezosjećajno vuku ulicom i viču na njih. Nije mi jasno i nikad mi neće biti jasno ni kako čovjek može da bije onoga koga je nekad volio i da uživa u tome što je jači i što su njegove ruke veće?! Zar je to ta ljubav iz koje se izrodilo to malo biće koje možda ispašta nečije hirove? Na nama je da nasilje učinimo vidljivim. Praktikovanjem poznatih rečenica ,,nije moja stvar”, ili ,,njegova žena, njegova briga”, odnosno ignorisanjem problema pomažemo opstanku začaranog kruga nasilja u porodici. Ne smijemo čekati neki novi slučaj koji će nas opet pokrenuti da reagujemo, a da se to reagovanje i glas čuju jednu noć na gradskom trgu! Ne smijemo čekati da problem postane stvarno naš, da žrtva bude naša prijateljica, sestra ili kćerka... Nema čekanja. Ovo je NAŠE društvo.
(Autorka je izvršna
direktorica NVO ,
,Naše sunce’’)